Domovinski rat On Line!

U pretprošlom broju Dani su objavili opširne izvode iz izlaganja koje je akademik Milorad Ekmečić podnio na naučnom skupu Petnaest godina Republike Srpske koji je u lipnju organizirala Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske u Banjoj Luci. U sarajevskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti do tada nezapažen, taj programatski tekst obnovljenog srpskog nacionalizma pobudio je pažnju  dr. Tarika Haverića, čiju iscrpnu politološko-filozofsku analizu objavljujemo ...

Iz jednog alhamijado-komentara Hegela

Godine 1976. objavio je 25-godišnji francuski politolog i historičar Emmanuel Todd ogled Konačan pad, u kojem je najavio "dekompoziciju sovjetske sfere". Do svojih zaključaka došao je na osnovu mnoštva raznorodnih podataka, ne analizirajući sovjetske (lažirane) statistike već tendencije u jednom dužem razdoblju (npr. porast stope samoubistava, smrtnosti dojenčadi itd.), rekonstruirajući raspoloženje stanovništva na osnovu djelâ sovjetske naučne fantastike koja uglavnom nisu bila cenzurirana i naslućujući potpunu dezorganizaciju aparata planske privrede na osnovu bizarnih činjenica kao što je isporuka, sa Istoka, cijelog tovara desnih cipela. Predvidio je da će se sovjetski blok urušiti pod pritiskom visoko obrazovanog "evropskog" stanovništva SSSR-a sa snažnom političkom sviješću, i trinaest godina kasnije povijest mu je dala za pravo.

Tri godine nakon Todda, 1979, i francuska historičarka Hélčne Carrčre d'Encausse najavila je skori raspad Sovjetskog Saveza u Rasprsnutom carstvu, knjizi koja joj je donijela svjetsku slavu. Procjenjivala je da će se SSSR raspasti pod demografskim pritiskom azijskih "islamskih" republika, kojima evropske republike, sa slabim priraštajem, neće predstavljati nikakvu protivtežu. Deset godina kasnije, historija je nedvosmisleno opovrgnula njezinu teoriju, budući da su inicijatori raspada SSSR-a bile baltičke "hrišćanske" republike. Sovjetološka karijera gđe Carrčre d'Encausse nije zbog toga nimalo trpjela, naprotiv: jedva godinu dana nakon što se empirijski potvrdilo da su glavne teze njezinog životnog djela neosnovane, 1990, primljena je u Francusku akademiju, čiji je danas sekretar (a Todd će se načekati!).

Čitajući "Istorijske i strateške osnove Republike Srpske", rad koji su Dani prenijeli u iscrpnim izvodima (br. 532, 24. august 2007), nisam mogao a da ne zapazim jednu temeljnu sličnost između njegovog autora, srpskog akademika Milorada Ekmečića, i francuskog akademika Hélčne Carrčre d'Encausse: njihov društveni ugled ne stoji ni u kakvoj vezi s tačnošću njihovih predviđanja.

Historija, naravno, nije nomotetska nauka: ona ne formulira zakone koji omogućuju da se predvide događaji (kao što npr. astronomija može predvidjeti pomračenje Sunca). No to vrijedi samo dok se sami historičari ne upuste u predviđanja povijesnog razvoja; kada se na to ipak odvaže, podvrgnuti su testu činjenica kao i svi drugi "nomotetski" naučnici. Kako stoji s Ekmečićevim predviđanjem s kojim smo se upoznali iz svjedočenjâ kojima je uredništvo Dana popratilo njegov tekst, naime da je - u jednoj od njegovih formulacija - "dvjesto hiljada života cijena novih srpskih granica"?

S jedne strane - rat kao sredstvo, i uračunatih stotine hiljada žrtava. S druge strane - cilj koji se pomoću tog sredstva namjerava ostvariti, država koja će biti "lijepa … jer će u njoj biti srpski krajevi iz Hrvatske, cijela BiH, Crna Gora, Makedonija i Srbija". Danas, 2007, znamo da je u pokušaju ostvarenja srpskog političkog projekta stradalo, na svim stranama, između 100 i 150 hiljada ljudi, i u tome se Ekmečićevo predviđanje ostvarilo. No šta je s novim srpskim granicama?

U najkraćem: nasuprot priželjkivanjima - Srbija do linije "Kavlobag-Ogulin-Kavlovac-Vivovitica" (uključujući, naravno, i "Dubvovnik, bisev svpskog mova") - i preduzetim akcijama (plan RAM), unutar novih srpskih granica ne nalaze se ni Makedonija, ni Crna Gora, ni "srpske krajine" u Hrvatskoj (novim srpskim ideolozima uspjelo je ono što nije uspjelo ni Paveliću, naime da više i ne postoje srpske krajine u Hrvatskoj!), ni Bosna i Hercegovina, a i Kosovo je pitanje dana… Stoga, ako o akademiku Miloradu Ekmečiću treba upamtiti samo najosnovnije, to će biti da kao historičar nije shvatio epohu niti dijalektiku ciljeva i sredstava, i da je sudjelovao u razradi politike koja je nepovratno prepolovila srpski etnički prostor a Srbe osudila na sto godina sramote.

Da Milorada Ekmečića, koji je tako briljantno omahnuo u projektu za "lijepu državu Jugoslaviju", neko još može ozbiljno pitati za mišljenje i savjet o budućnosti Republike Srpske, to - vidjeli smo - nije južnoslavenska posebnost, ipak s jednom razlikom: pogrešna predviđanja francuskih historičara o budućnosti SSSR-a nisu ništa koštala ni Francusku ni Francuze, dok je Ekmečićevo neshvatanje savremenih historijskih procesa urnisalo Srbiju i Srbe.

Iz samog teksta "ekspertnog mišljenja" jasno je, kao u izreci o kockanju i vađenju, da se Ekmečić, koji je sve uložio na rat pa izgubio više od pola "lijepe države", sada vadi i nastoji sačuvati "ostatke ostataka", Republiku Srpsku, predlažući strategiju koja je samo naizgled prilagođena okolnostima, a zapravo počiva na istom temeljnom nerazumijevanju političke empirije.

Fichte je kriv za sve Ekmečić, naravno, nije jedini akademik koji, da bi usrećio svoj narod, razrađuje projekte koji taj narod vode iz jedne katastrofe u drugu, no o tome na drugom mjestu: ovdje se osvrćem samo na neke proizvoljne i materijalno netačne tvrdnje iz Ekmečićevog rada, a najprije na onu koja daje osnovni ton njegovom izlaganju:

Pre nego što su istorijski procesi sintetizovanja veštačkih nacija na Balkanu ušli u modu, cela evropska kultura polazila je od nikad u sumnju dovedene osnove da je nacija zajednica jezika. U racionalističkoj filozofiji jezik je bio svedočanstvo da je ona čedo prirode i da je u prošlosti nastala na prirodnoj podlozi.

Ove dvije rečenice ne govore ništa ni o nacijama na Balkanu ni o racionalističkoj filozofiji, ali objašnjavaju zašto je morao propasti na njima zasnovan projekt. Čak i da je tačno da je evropska kultura shvatala naciju kao zajednicu jezika, iz toga ne slijedi da je to shvatanje dano jednom zauvijek, te da se ne može mijenjati s promjenom epohe. Promjena je sama osnova historije, i da nije nje Ekmečić ne bi imao posla. U svoje vrijeme, evropska kultura nije dovodila u sumnju ni monarhiju po milosti Božjoj ili feudalni poredak - sve do jednom. U svoje vrijeme, u toj se kulturi smatralo da žene nemaju jednaka prava kao muškarci, ili da evropske sile imaju pravo i dužnost da koloniziraju necivilizirane narode - pa su i te "osnove" u jednom trenutku dovedene u sumnju. Ekmečić kao da nameće evropskoj kulturi obavezu da ostane nepromijenjena i nepromjenjiva, da zadrži iste vrijednosti, institucije i forme kolektivnog življenja, kako bi se mogao ostvariti njegov politički ideal. A budući da objektivni osmatrački nalazi potvrđuju da se historija nije zaustavila u fazi koja bi historičaru Ekmečiću bila po volji, upućuje on neimenovanim instancama svoju knjigu žalbi, u formi spisa u kojem je naučni diskurs zamijenjen s jedne strane kukumavčenjem a s druge pseudomoralizmom (pseudomoralizmom, zato što je moral koji Ekmečić pretpostavlja više nego sumnjiv).

Je li uopšte tačno - da se vratimo potki njegovog izlaganja - da je "evropska kultura shvatala naciju kao zajednicu jezika"? Ni slučajno! Od dva suprotstavljena shvatanja koja su se stoljećima podjednako potvrđivala u evropskoj povijesti, "političke" ili "izborne" nacije s jedne i "kulturne" ili "organske" s druge strane, Ekmečić se naprosto opredijelio za ovo drugo, i uspostavio ga kao poželjan model, skrećući iz analitičkog diskursa u normativni. No francuska nacija nastala je u okviru teritorijalne države u kojoj je stanovništvo govorilo i okcitanski i bretonski, i korzikanski i elzaški i baskijski; njoj ne pripada frankofono stanovništvo Švajcarske ili Belgije, političkih nacija koje same ne objedinjuju istojezičko stanovništvo. Španjolska nacija uključuje govornike kastiljskog, katalanskog i baskijskog, a svi govornici njemačkog ne pripadaju njemačkoj naciji (jer su neki Austrijanci, a neki Švajcarci). Jednako je i u Novoj Evropi: anglofoni Kanađani ne pripadaju istoj naciji kao i Amerikanci, a kastiljski ("španjolski") govore pripadnici različitih nacija (Meksikanci, Čileanci, Argentinci…).

Sve je to Ekmečić bez ikakvih ograda poravnao, kako bi "jezičku naciju" uspostavio kao normalan slučaj i zdravu osnovu argumentativnog postupka: ako je nacija zajednica jezika, onda svi štokavci pripadaju istoj naciji, naravno srpskoj, i treba da žive u istoj državi (za granice, vidi gore!).

Taj Ekmečićev sofizam podmladio me je za kojih 16-17 godina. U ovom slučaju, to nije prijatan osjećaj: bila je godina 1990, "predizborna", puna najava za koje se nije znalo jesu li prijetnje ili obećanja, a ja sam proveo dva vikenda zaredom prelistavajući dvotomno Ekmečićevo Stvaranje Jugoslavije 1790-1918 (Prosveta, Beograd, 1989) i tražeći prooton pseudos, Aristotelovu (i Freudovu) "prvotnu laž" od koje se valjanim rasuđivanjem dolazi do neistinitog zaključka. Činilo mi se da sam je našao u Ekmečićevom veličanju definicije nacije koju dugujemo njemačkom filozofu J. G. Fichteu. Za Fichtea je "nacija jezik", a to je, po Ekmečiću, "najjednostavnija i najdemokratskija definicija svih vremena" (I, 383).

Kao strastvenom čitaču filozofske literature svake vrste, najprije mi je zasmetala "jednostavnost". Jednostavne definicije postoje oduvijek ("čovjek je dvonožac bez perja"), ali to ne znači da su tačne. A Ekmečić nije govorio ništa o tačnosti Fichteove jednostavne definicije nacije. Zauzvrat, isticao je njezinu "demokratičnost", započinjući seriju zloupotreba pojma demokratije koja će se nastaviti sve do rada izloženog na skupu u Banjoj Luci. Definicije su tačne ili netačne, eventualno potpune ili nepotpune, ali "demokratske" još nisu zabilježene. Šta bi to značilo? Da je neki demos, sastavljen od ravnopravnih pojedinaca, većinski izglasao da nacija ima da bude jezik i ništa drugo, te da ta definicija ubuduće ima snagu zakona? No da se išta slično u povijesti dogodilo, to bi se znalo!

Druga je mogućnost da je Ekmečić pod "demokratičnošću" mislio da Fichteova definicija nacije pogoduje demokratiji, tj. da njezina primjena na neki način demokratiju proizvodi. Osmatrački nalazi, međutim, govore suprotno. Jer, jedan poklonik Fichteove definicije već je pokušao, u prvoj polovini XX. stoljeća, odjelotvoriti obrazac koji Ekmečić nudi (jezik = nacija = država). Ono što je počelo Anschlussom Austrije i okupacijom Sudeta (kako bi, je li, svi Nijemci živjeli u jednoj državi!) nije dovelo do demokratije već do svjetske klanice, a kada se stvar slegla, njemački etnički prostor našao se umanjen (barem) za Istočnu Prusku, Sudete i Banat. Kada se nešto slično dogodilo i Srbima (krvav pokušaj objedinjenja svih Srba u jednoj državi ? propast projekta ? smanjenje etničkog prostora), historičar Ekmečić nije u tome vidio historijsko pravilo već izuzetak, zamjerajući savremenoj evropskoj povijesti što se ne odvija na način koji je on predvidio (a njezinim akterima što nisu upoznati sa zaključcima Temišvarskog sabora iz 1790).

U ono vrijeme, eksplozivni potencijal Ekmečićeve "filozofije historije" raspoznao je jedino Srećko M. Džaja. U svojim "alternativnim marginalijama na jezični nacionalizam u djelu Milorada Ekmečića Stvaranje Jugoslavije 1790-1918" (Jukić 19-20, Sarajevo, 1989/1990) on pokazuje da je Ekmečić politički zainteresiran autor koji historijsku građu manipulira kako bi poslužila njegovom cilju. Džaja se, naravno, zadržao na spomenutoj Fichteovoj definiciji nacije iz 1807. na kojoj je Ekmečić podigao svoju građevinu, dokazujući njezinu proizvoljnost, a ja se još sjećam koliko mi je bilo žao što je propustio da povuče jednu paralelu koja bi, po mom mišljenju, bila upečatljivija od bilo kakvog pozivanja na Norberta Reitera ili Miroslava Hrocha. U tom trenutku, za to je možda bilo rano, a sada je sasvim sigurno kasno, ali… Bertrand Russell na nekoliko mjesta, između ostalog i u ogledu "The Ancestry of Fascism" (The Will to doubt, ss. 93-98), upravo u Fichteovim Govorima njemačkoj naciji iz 1807. raspoznaje porijeko fašizma!

Zakonomjernost ili slučajnost? To će jednom možda utvrđivati neki historičari koji sami nemaju historijskih ciljeva, no podudarnost upada u oči: jednim istim shvatanjem vodile su se (si licet parva componere magnis) njemačke i srpske elite u definiranju svoga političkog cilja, "prirodne nacionalne države"; realizirale su ga pomoću napadačkih ratova, koncentracionih logora i genocida (jer drukčije se takvi ciljevi ne mogu ostvariti); projekti su propali, nakon čega se etnički prostor i jednog i drugog naroda bitno smanjio.

"Prirodno međunarodno pravo" Osim evropskoj kulturi, Ekmečić mnogo toga zamjera i međunarodnom pravu. Ono se, recimo, kod priznavanja država nastalih raspadom Jugoslavije nije držalo uslova utvrđenih u Konvenciji iz Montevidea iz 1933: stalno stanovništvo, definirana teritorija, vlada, sposobnost države da se sama brani i postoji. Sam Ekmečić ističe da je u tom dokumentu odbačen raniji uslov o "stepenu civilizacije" do kojeg se određena teritorija razvila, potvrđujući da su načela i pravila međunarodnog prava podložna promjeni - pa ipak ga iznenađuju današnje promjene kojima je sama Konvencija prevaziđena. On se zalaže za poštivanje međunarodnog prava, "koje svakoga obavezuje", no nije zadovoljan što su nove države, upravo u skladu s međunarodnopravnim načelom uti possidetis juris, priznate u granicama koje su imale kao jugoslavenske republike. On ističe da su Ugovorni propisi za konvenciju od 4. novembra 1991. predviđali da se svakoj manjini u novim državama dade autonomija, i s ogorčenjem primjećuje da je državna nezavisnost Hrvatske priznata i bez toga - zaboravljajući da preduvjet za takve ustavne dispozitive jest da odnosno stanovništvo prizna dotičnu državu i prihvati status manjine, za što Srbi u Hrvatskoj, slijedeći savjete svojih akademika, nisu htjeli ni da čuju mnogo prije novembra 1991. Isto vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu, koja je, po Ekmečiću, u borbi za nezavisnost "koristila kalup prekršaja svih normi, a posebno onih o 'Specijalnom statusu' etničkih manjina u njihovoj priznatoj autonomiji": ne može se zahtijevati i status etničke manjine i status konstitutivnog naroda!

Ipak, ispod onoga što Ekmečiću izgleda kao neopisiv haos skriva se izvjestan red. Dosad važeće norme zaista se "krše", zato što ih zamjenjuju nove. Ekmečić tačno primjećuje da zapadne sile mogu da mijenjaju ranije odluke "bez ikakvog oslonca na tradiciju međunarodnopravnih rešenja", ali propušta da tu pojavu domisli: barem historičara ne treba da čudi što se u različitim područjima kolektivnog življenja napuštaju određene tradicionalne ustanove, prakse i načela (modernost se najkraće i definira kao raskid s tradicijom). To odbacivanje dosad važećih normi ipak nije vođeno isključivo egoističnim državnim interesima niti je onako proizvoljno i nepredvidivo kako ga Ekmečić predstavlja nastojeći da objasni zašto su srpska državna očekivanja ostala neispunjena. Ono je odraz jedne temeljne i ireverzibilne promjene u međunarodnom poretku, započete nakon Drugog svjetskog rata, no koja je tek nakon 1989. postala "djelatno historijska". Radi se o — još uvijek nepotpunom i nesavršenom — uvođenju moralnih obzira u međunarodnu politiku.

Nije da se sam Ekmečić ne poziva na moral! Cijelo njegovo izlaganje na najnovijem banjalučkom festivalu u slavu Republike Srpske ("Posljednji aplauz"?) prošarano je uzdasima žaljenja zbog nepoštenja međunarodne zajednice, i nepravdi koje je nanijela Srbima. Razlika je, ipak, u shvatanju subjekta morala. Za Ekmečića je to kolektivitet, (srpski) narod. Za javni politički um zapadnih demokratija, onih koje, vidjeli smo, mogu da nametnu svoju volju mijenjajući norme i ne poštujući tradiciju, osnovni moralni subjekt je pojedinac: prvenstveno pojedinac može imati prava i trpjeti nepravdu. Pravedno rješenje za srpski narod, "lijepa država" (za granice vidi gore!), podrazumijeva - što Ekmečić ne krije - stotine hiljada rješenja nepravednih za pojedince. Ekmečić je odlučio da ga to ne zanima. Međutim, njegov pseudomoralistički stav, podignut na razinu opšteg načela političkog djelovanja i dosljedno primijenjen, ima i neke posljedice koje njegov auditorij ne bi bio spreman da prihvati: nekima je, naprimjer, nekoliko stotina hiljada srpskih života u svoje vrijeme bila prihvatljiva cijena za državu Hrvatsku, ne samo lijepu (do Drine i Zemuna!) nego i nezavisnu.

Tu poteškoću Ekmečić prevladava pozivanjem na prirodu, tako što - suprotno uvriježenom mišljenju da je priroda samo ono što nije ljudsko djelo, a sve ostalo da je kultura, - raspoznaje "prirodne nacije": budući da su Hrvati štokavci zapravo Srbi koji nisu čitali Fichtea, nacija koja bi pod hrvatskim imenom obuhvatala i njih i čakavce i kajkavce ne bi bila prirodna (jer je ne povezuje jedan jezik!), a kako samo nacije nastale "na prirodnoj podlozi" imaju pravo na državu, svako poređenje je neumjesno! Zato što ima prirodan cilj, srpski politički projekt koji predviđa stotine hiljada žrtava je legitiman, dok hrvatski to nije bio (rješenje toliko prirodno da bode oči)!

Druga je poteškoća što u svijetu ima više od 5000 živih jezika, što bi značilo i 5000 prirodnih nacija. U skladu s "konceptom nacije kao izvora suvereniteta u državi", do kojeg je Ekmečiću toliko stalo, trebalo bi da postoji i 5000 suverenih država - a nema ih ni 200! I ovdje je rješenje toliko samorazumljivo da se ni ne spominje izrijekom: pravo na državu nemaju sve prirodne nacije, već samo one koje su djelo Hegelovih "historijskih naroda" (a koji su narodi historijski, to određuju - dok je Hegel opravdano odsutan - srpski historičari).

Pravo koje ravna odnose među državama u historiju pripuštenih prirodnih nacija stoga je prirodno međunarodno pravo, dok je historija čiji su one akteri prirodna historija, historia naturalis: poželjan oblik historije ustvari je prirodopis! Historičar koji poznavanju prirode daje prednost nad poznavanjem društva ima čak i retoričko pitanje kojim sažima svoju filozofiju historije: "Ostaje pitanje: ako nacija nije prirodna pojava, da li čovek, individua, ima prirodno pravo na slobodu"?

Pitanje, ipak, ne ostaje, jer je na njega odgovoreno. Među brojnim formulacijama odgovora je i jednostavan model koji je ponudio R. Dworkin: (individualna) prava treba shvatati kao adute u kartaškim igrama (rights as trumps). Najniža karta u adutu jača je od najviše karte u nekoj drugoj boji. Tako i "prirodno pravo čoveka" na život ima prednost nad svakim kolektivnim projektom (dakle i projektom prirodne države za prirodnu naciju) koji uključuje žrtvovanje tog života (o 200 hiljada života da i ne govorimo).

Nije uvijek bilo tako, i Ekmečić je tu u pravu: stare evropske nacije kovale su se upravo kršenjem individualnih prava, i žrtvovanjem miliona života za račun kolektivnih ciljeva. No epoha se promijenila, i prava čovjeka pretvorila su se iz filozofske ideje u jedan od pokretača povijesti. Ta evolucija može se primijetiti u promjeni normi o priznavanju novih država, promjeni koja je toliko zasmetala Ekmečiću i koju on vidi kao "stalnu promenu standarda međunarodnog prava". Još nakon Drugog svjetskog rata, u postupku dekolonizacije, od novih država u Africi i Aziji nije se zahtijevao, kao uslov za priznavanje, određen tip režima. Već 90-ih godina, za priznavanje država nastalih raspadom Jugoslavije i SSSR, tražilo se liberalno-demokratsko uređenje.

Sa stanovišta zapadnih demokratija, ta "politika uslovljavanja" treba da dovede do civilizacijskog napretka, postupno šireći geografsko područje individualnih prava i sloboda. Pravo je nacionalista Ekmečića da u tome ne vidi historijski razvoj, već osude vrijedno napuštanje "tradicije međunarodnopravnih rešenja" koje sprečava Srbe da ostvare svoje političke projekte. No čudi što se historičar Ekmečić toliko iščuđava. Ako je, naprimjer, tačno da su, u jednom određenom trenutku, s ustankom 1875, bosanske srpske seljačke mase provalile u historiju, zašto je teško prihvatiti da je, u jednoj epohi, individua provalila u međunarodnu politiku. To provaljivanje je posredno, i najlakše se predočava kao jačanje međunarodnog utjecaja onih država koje su same izgrađene na aksiološkom individualizmu, naime liberalnih demokratija (kako primjećuje Huntington, sam izraz "međunarodna zajednica" postao je "eufemizam /namjesto žslobodnog svijeta'/ čija je svrha da podari svjetski legitimitet akcijama koje odražavaju interese Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila"). A liberalne demokratije, unatoč nepobitnoj činjenici da su se u prošlosti i same konsolidirale kroz nasilne procese, sklone su da postupno odbace tradiciju još koliko jučer samorazumljivih "rešenja" kojima su se jednim potezom pera nasilju podvrgavali milioni individua.

Taj proces postupnog "odbacivanja tradicije" tek je počeo, i niko ne treba posebno dokazivati da će međunarodna politika još dugo biti funkcija klasično shvaćenih geopolitičkih interesa. No ono što historičar Ekmečić nije shvatio jest da danas više nije moguće (za sada, barem u Staroj i Novoj Evropi) ostvarivati političke projekte koji impliciraju masovno kršenje individualnih prava. Ako se neka država ne može napraviti bez žrtvovanja 200.000 individua, onda se ona u ovom dijelu svijeta neće napraviti. To objašnjava i odustajanje od nekih uslova Konvencije iz Montevidea koje je tako rasrdilo Ekmečića: za priznanje države, više se ne traži da se ona može sama braniti, jer se pretpostavlja da je niko neće napadati — barem u Evropi, gdje su sve institucije od 1945. radile na tome da eliminiraju rat kao sredstvo nacionalnog širenja (ali nisu računale sa srpskim akademicima i njihovim projektima).

Ostavimo li po strani "prirodnu filozofiju historije", Ekmečićev spis sadrži i nekoliko formulacija spornih sa stručnog stanovišta, koje ga spuštaju na razinu (lošeg) seminarskog rada. Šta, recimo, znači da su u jednom trenutku "istorijski procesi sintetizovanja veštačkih nacija na Balkanu ušli u modu"? Ako je nešto historijski proces, to više nije moda. I šta znači da je "strategija političkih interesa zamenila istoriju i stvarnost koju je ona stvorila"? Zar i politički interesi, naročito na Balkanu, ne čine historiju, utoliko što pokreću kolektivne aktere koji, nastojeći da ih ostvare, preoblikuju materijalni i duhovni svijet i "stvaraju stvarnost"?

O "vještačkim" nacijama

Od izbijanja sukoba na Balkanu, nijedna njegova "anatomija" ne može zaobići Titovo "izmišljanje muslimanske nacije", iako se važnost koja se tome pridaje razlikuje od jednog autora do drugog. (…) Na teorijskom planu, rasprava o "vještačkim nacijama" završena je napuštanjem hetero-identifikacije kao izvora kolektivnih prava, kakav god bio njihov obim i sadržaj. No, u ovom slučaju, postoje još dva moguća načina da stvorimo barem neko mišljenje o slučaju bosanskih Muslimana. Jedan od njih je Renanova panaceja: "pitati stanovništvo o kojem je riječ". Odgovor je poznat: kada su mu to dozvolile povijesne prilike, stanovništvo o kojem je riječ potvrdilo je svoju posebnost onkraj svakog "političkog izmišljanja".

Drugi način je izvođenje analogija sa sličnim slučajevima. "Sovjetski narod", naprimjer, zaista je bio izmišljen na način na koji bi se htjelo da su izmišljeni i Muslimani. Dokaz je što nije preživio nestanak Sovjetskog Saveza; drugim riječima, pojmu "sovjetski narod" nije odgovarao nikakav socijalni supstrat, nikakva skupina pojedinaca koja bi sebe vidjela kao tako označen kolektivitet i pokazala riješenost da očuva sovjetski politički projekt kao konkretan povijesni izraz svoje posebnosti.

Zauzvrat, bosanski Muslimani nisu nestali s titoizmom koji ih je navodno izmislio. Reklo bi se čak da im je propast titoizma iznova dala polet, i, kada su na to bili prisiljeni, svoju posebnost istakli su s oružjem u ruci, u "nastojanju na oslobađanju od podvlašćivanjâ koja … se kolektivno osjećaju kao otuđenja naroda" (Ch. Chaumont). Može se tvrditi da bi, čak i da nije mnoštva drugih činilaca, samo stradanja koja je taj dio stanovništva pretrpio od 1992. bila dovoljna da se stvori onaj osjećaj jedinstva i solidarnosti članova neke skupine koji lišava temelja sve prigovore o "izmišljenosti".

(…) Iz perspektive nacionalista, neprekinuto poricanje te posebnosti od stvaranja Jugoslavije 1918. pa do 1969, djelo karađorđevićevske pa potom komunističke diktature, jest "istina", a odustajanje od poricanja (Titovom ili čijom drugom zaslugom) — "izmišljanje". Iz perspektive skupine o kojoj je riječ, to "izmišljanje" zapravo je samo zakašnjelo priznavanje jedne stvarnosti, koje se nimalo ne razlikuje npr. od zakašnjelog komunističkog "priznavanja" tržišnih zakona.

Tarik Haverić, Ethnos i demokratija

Legitimna RS - ilegitimna BiH?

Edin Šarčević

Fenomen je u ozbiljnom svijetu poznat kao ideologija krvi i tla, u Evropi se tačno nazvao ideologijom fašizma, u banjalučko-srpskom kulturnom ozračju to se zove historijskom naukom

Legitimno uređenje? Zavirimo li u bilo koji leksikon ili rječnik stranih riječi, ustanovit ćemo da se pojmom legitimitet označava opravdavanje državne vlasti, odnosno prihvatljivost sistema vladavine i državnog djelovanja, kako za građane ("podanike") tako i za internacionalnu zajednicu ("partnere"). U legitimnom uređenju vlast je prihvatljiva zato što je izabrana i što ne vrijeđa općeprihvaćene (univerzalne) elemente pravde. Jer, zakoni i vlast ne moraju nužno biti pravedni; i jedno i drugo može postojati kao ilegitimno ("nepravedno") uređenje. Pritom valja imati na umu da predstava o legitimnom uređenju nije historijski konstantna: od srednjeg vijeka do u 18. stoljeće je samo monarhiji pripisivan kvalitet legitimne vladavine ("Božjom milošću"), danas legitimacionu bazu reprezentativnih demokratija obrazuje princip suverenog građanina ("narodnom milošću"). Historijski dostignut državnopravni standard ("stepen civilizacije") danas predstavlja zamisao da se legitimnom može smatrati samo ona vlast koja je izabrana u pravednom okruženju i u pravednoj proceduri. Iz toga slijedi zahtjev da se legitimne odluke moraju donositi u konstelaciji koja je oslobođena svih pritisaka: ekonomskih, etnonacinalnih, oružanih, vjerskih i sl. Pojednostavljeno: samo se u pravednom uređenju može proceduralno legitimirati državna vlast; vlast i zakoni uspostavljeni u situaciji pritisaka, neravnopravnosti, zločina, prijetnje i ucjena jesu po sebi ilegitimni, jer su nastali u legitimnom (nepravednom) stanju. Dovedeno na nivo aksioma: legitimno je državno uređenje ako je pravedno - ono zaslužuje priznanje. Ovaj nalaz je, premda logičan i samorazumljiv, u primijenjenoj situaciji, kakva je npr. bosanskohercegovačka, razoran - koliko god da zavodi jednostavnošću, toliko tjera na subverzivno promišljanje entitetske stvarnosti.

Legitimnost RS-a? Sve to može ilustrirati korištenje pojma legitimiteta u Ekmečićevoj historijskoj vizuri. Istina, legitimitet je ovdje samo nus-pojam koji unekoliko uljepšava stilsku dimenziju i intelektualizira nekoliko floskula. No, i nus-produkti su upotrebljivi. Autor, lapidarnim formulacijama, legitimitetu pridaje značenje konstante koja jednom osporava republičko uređenje (BiH), drugi put obezvređuje internacionalnu praksu priznavanja novih država ("čin priznanja postaje izvor legitimnosti") i treći put osnažuje republičko uređenje (RS-a). Deskripcija, svedena na jednostavan iskaz, dokazuje da je Republika BiH bila nelegitimna jer joj je nedostajala "prirodna nacija" (odnosno, biološki narod kao neka vrsta zajednice jezika); kako takva "nacija" predstavlja jedinu "legitimnu podlogu" iz koje se, opet, može i mora izvoditi država, samo RS fungira kao legitimna državna tvorevina etničkih Srba "zapadno od reke Drine", dok je priznanje Hrvatske i BiH od zapadnih vlada bez historijskog pokrića, jer je bez "narodne supstancije". Takvo je priznanje, prema Ekmečićevom shvatanju, ovim državama ipak pribavilo izvor legitimnosti.

Ako ispravno čitam ove natuknice, legitimnom se ima smatrati samo RS, dok se BiH, s naknadno pribavljenim, "vještačkim" legitimitetom internacionalnog priznanja, pojavljuje kao neka vrsta iznuđenog i privremenog rješenja. Dakako, potreban je mali misaoni skok da bi se dospjelo do zaključka kako samo legitimna uređenja imaju šanse da opstanu, a ilegitimna se moraju historijskom nužnošću urušiti ili ih narod mora rušiti svim sredstvima. Do posljednjeg zaključka je dospio drugi (republičko)srpski akademik Rajko Kuzmanović: "Naprotiv, ako je država (njena vlast) nametnuta od drugih i ako vrijednosti koje štiti takva država ne proističu iz istorijskog bića tog naroda, takva država je strana i nepoželjna, te narod ima pravo da je ne prihvati i da je ruši svim sredstvima!" (Ustavno pravo II, Banja Luka, 1997, s. 51). Srpska historiografija će, prema tome, zajedno sa srpskom ustavnom ideologijom imati još posla na rušenju "nelegitimnih" uređenja, na prvom mjestu bosanskog!

Nauka i paranauka Uzaludno je Ekmečićevo "legitimiranje" mjeriti prema standardima pravne i politološke nauke - ono bi se, iz te perspektive, mirne duše moglo nazvati lupetanjem. Jer, internacionalno priznanje država ne procjenjuje priznatu državu prema principu legitimiteta - legitimitet države je utemeljen samo u njenoj vlastitoj egzistenciji. Tako internacionalno priznanje ne može postati izvor legitimiteta države - o tome, između ostalog, zorno svjedoči tzv. teorija deklaratornog karaktera priznanja novih država. Da legitimitet BiH leži utemeljen u njenoj vlastitoj egzistenciji, ne bi smjelo biti sporno, ni u javnopravnom, ni u historijskom smislu - internacionalno priznanje je samo verificiralo ovu činjenicu i izišlo u susret zatečenom stanju. Ali, prizivanje legitimiteta - o tome se ovdje radi - može postati argument za novo preoblikovanje državnih arhitektura. Prema tim se slojevima mora orijentirati kritičko čitanje akademikovih teza. Pitanje onda glasi da li je RS jedino legitimno uređenje koje pravo na egzistenciju dobija iz "legitimne podloge" koja se zove "srpski etnički teritorij". Bjelodano je da "srpski etnički teritorij" u granicama RS-a nije postojao - on je moderni produkt zločina kakvi su etničko čišćenje, ratni zločini i genocid. To naprosto znači da je "ne-pravo", odnosno nepravda, unutrašnji logos egzistencije RS-a. Pa čak i da pred pritiskom činjenica zažmirimo na oba oka i prihvatimo autističku tezu da je RS "plod genocida nad srpskim narodom, a ne na drugim narodima od njega", ostaje kao neprobavljiv talog zaključak da se u slučaju RS-a radi o nepravednom uređenju. Od te tačke je svako dalje žvakanje teze o "legitimnoj podlozi" RS-a besmisleno - RS jest i ostaje nelegitimno uređenje. Konsekvence se nameću uzimanjem u obzir ostatka ostataka nesrpskih etničkih zajednica koje niti mogu niti hoće prihvatiti RS s njenim samorazumijevanjem, strukturama vlasti, državnopravnim ambicijama, simbolima, imenom, jezičkom politikom itd. - ovo je još jedan dokaz više o trajnom nedostatku RS-a koji ilegitimnost integrira u historijsku konstantu njene egzistencije: u njenoj vlastitoj egzistenciji leži, dakle, ključ njene nelegitimnosti.

Duhovna blastogeneza No Ekmečićeva historiografska skica ima razumijevanja samo za legitimitet koji polazi od biološkog naroda i u jednostavnoj shemi zahtijeva uspostavljanje države prema pravilu jedan narod, "jedan jezik, jedna prirodna nacija, jedna država": kako je sve pravedno što je u službi prirodne nacije, tako se i zločinački supstrat RS-a mora odstraniti iz analitičkog postupka i samo se ovoj, etnički orijentiranoj kvazidržavi mora priznati status legitimnog uređenja. Ovaj obrazac se u srpskom kulturnom prostoru prihvata i širi kao duhovna blastogeneza kojoj se ne vidi kraj - prilike su za to idealne. Fenomen je u ozbiljnom svijetu poznat kao ideologija krvi i tla, u Evropi se tačno nazvao ideologijom fašizma, u banjalučko-srpskom kulturnom ozračju to se zove historijskom naukom.

Autor je profesor javnog, međunarodnog i evropskog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Leipzigu

O "nepostojanosti" međunarodnog prava

Odvajajući državu od ekonomije, instrumentalna racionalnost stvorila je policentričan sustav ekonomske, novčane, vojne i diplomatske moći čije su prave mogućnosti na međunarodnom planu počele da se ukazuju tek sa smanjenjem vjerovatnoće izbijanja globalnih oružanih sukoba čiji bi isključivi akteri bile države.

Posebni interesi svakog od tih različitih središta moći ne moraju da se poklapaju, upravo kao ni interesi država iz čije su saradnje oni nastali; no oni koordinirano rade na širenju svojih glavnih rukovodnih načela izvan svojih granica.

Jedan od načina tog širenja ostaje postavljanje uslova političkim jedinicama koje žele da steknu ili zadrže međunarodno priznanje; ti uslovi mijenjaju se s promjenom odnosa snaga. U samom početku, ticali su se samo kolektivne sigurnosti; zatim, zaštite okoline; danas se tiču unutrašnjeg uređenja, i sve više odražavaju ideju o tome kakva treba da bude pravedna vladavina i, naročito, šta neka vlast ne treba da čini. Da se države u međusobnim odnosima rukovode interesom još uvijek je istinit nauk, uz opasku da su najmoćnije države nedavno raspoznale i proglasile kao svoj interes ostvarivanje izvjesne ideje pravde izvan svojih granica.

Lako je shvatiti da je jedna takva promjena uzdrmala međunarodno pravo, čija su načela formulirana i ustanove izgrađene radi zadovoljavanja potrebe za redom, kojem se davala jasna prednost u odnosu na traganje za pravdom; ipak, ne treba zaboraviti da to pravo nije proizvod jedne suverene vlasti koja bi ga donijela i bila u mogućnosti da ga primijeni. Međunarodno pravo postoji samo kroz volju država, od kojih su neke moćnije od ostalih te prema tome imaju više utjecaja na njegovo ustanovljavanje. Zbog svoga načina važenja, međunarodno pravo će se, kao i toliko puta u prošlosti, znati prilagoditi novom rasporedu snaga.

Tarik Haverić, Ethnos i demokratija

Komentirajte prvi

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.